Prije stanovita vremena potužila mi se poznanica arhitektica na kuću na Šmartinskoj cesti sagrađenu privatnim kapitalom “za tržište”: “Ta je stvar silno prevelika, i k tome u onom lijepom okolišu. Tuče se s onom zanimljivom strukturom, svim onim krovovima, grahoricama, malim lijepim vrtovima.” Zaključila je kako “ova država uistinu ne zna što se smije, a što ne smije”.

Njezina izjava iskazuje nelagodu koju osjeti pogledom na taj objekt, ali ju je moguće razumjeti i kao želju za vraćanjem privilegirane pozicije arhitekta-demiurga, koji je ujedno bio i političar dok je još imao posve jasnu ulogu u državi, a država preko njega izražavala svoj ukus. Izjava spomenute dame je žal za vremenima privilegiranosti arhitektova poziva, za vremenima sve do 1775. godine kad je za arhitekte prvog razreda bila na snazi zabrana bavljenja profitabilnom djelatnošću.